Inge Lehmann Otkucaji Zemljina krutoga srca Izummodernog seizmografa 1880. uzrokovao je dramatično urušavanje nagađanja o građi Zemljine unutrašnjosti; dotadašnja nagađanja srušila su se poput kule od karata. Tijekom tog istog desetljeća, kada je znanost još bila neprijateljski teritorij za žene, rođena je znanstvenica koja će riješiti posljednju veliku nepoznanicu: strukturu Zemljine jezgre. Godine 1888., ugledna obitelj iz Kopenhagena dobila je (tada to, dakako, ne shvaćajući) svog najslavnijeg člana: Inge Lehmann. Ova djevojka se školovala u egalitarnom okruženju mješovite i progresivne škole. Ovo okruženje, neuobičajeno za to vrijeme, potaknulo je Inge da razvije svoj puni potencijal, ali je nije moglo spriječiti da se u nadolazećim godinama suoči sa stvarnošću. Studirala je matematiku na sveučilištima u Kopenhagenu i Cambridgeu. Nakon što je diplomirala, počela je raditi u osiguravajućoj tvrtki sve dok 1925. nije bila angažirana za postavljanje prvih seizmoloških zvjezdarnica u Danskoj i na Grenlandu. Na taj se slučajan način specijalizirala za seizmologiju u zemlji koja je bila praktički aseizmična, ali, kako će kasnije saznati, idealno smještena za bilježenje potresa u tektonski aktivnim udaljenim područjima Zemlje, poput južnog Pacifika. Godine 1927. boravila je u istraživačkim centrima u Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj i Belgiji, što ju je dovelo u kontakt sa stručnjacima tog vremena poput Bena Gutenberga. Nakon posjeta europskim istraživačkim institucijama, Inge je imenovana prvom voditeljicom Odjela za seizmologiju Kraljevskog danskog geodetskog instituta. Bila je zadužena za održavanje i popravak opreme, tumačenje seizmograma i izdavanje biltena s podacima. Radila je praktički sama, što joj je dalo neusporedivo znanje o izgledu seizmičkih valova koji prolaze Zemljom. Iako njezino radno mjesto nije uključivalo znanstveni rad, Inge je zaintrigirala činjenica da se P-valovi ne ponašaju u skladu s tada prihvaćenim modelom građe Zemljine unutrašnjosti. Počela je sumnjati da se nešto krije u Zemljinoj tekućoj jezgri dok je promatrala različite otklone i promjene brzine koje doživljavaju seizmički valovi koji su prošli kroz Zemljinu jezgru. Godine 1929. veliki potres na Novom Zelandu dao joj je ključ za problem. Nakon godina mukotrpnih analiza, 1936. objavila je rad čiji kratki naslov („P“) nije dao nagovještaj revolucije koju će izazvati. U njemu je Inge opisala novi seizmički diskontinuitet u strukturi Zemlje, novu granicu koja odvaja dobro poznatu tekuću vanjsku jezgru Zemlje od dotada nikada pretpostavljene čvrste unutarnje jezgre. Nakon ovog velikog postignuća, Inge je nastavila svoje istraživanje i postala jednomod vodećih svjetskih stručnjaka za Zemljin plašt. Doživjevši međunarodni ugled, povukla se sa svoje pozicije u zvjezdarnici 1953. i putovala svijetom kako bi pomogla gdje god je bila potrebna. Bila je prva žena koja je dobila medalju Williama Bowieja, najvišu nagradu u geofizici, kao „majstorica crne umjetnosti koju nikada ne može zamijeniti računalo“; ovaj gotovo ezoteričan izraz odražavao je mukotrpne analize i rudimentarna sredstva kojima je Inge odgovarala na velika znanstvena pitanja preddigitalnog doba. Umrla je 1993., u dobi od 104 godine, u aseizmičnoj Danskoj. Nikad nisam primijetila nikakvu razliku između intelekta dječaka i djevojčica te sam doživjela razočarenje kada sam shvatila da to nije opći stav. 19
RkJQdWJsaXNoZXIy MTcxMDUyNQ==