GEAS Žene koje istražuju Zemlju

Rosa María Mateos i Ana Ruiz Constán Ilustracije Nívola Uyá Žene koje istražuju Zemlju GEAS

GEAS Žene koje istražuju Zemlju © Tekst Rosa María Mateos i Ana Ruiz Constán © Ilustracije Nívola Uyá © Prijevod Iva Kolenković Močilac i Ana Maričić Ljeto 2022

Žene koje istražuju Zemlju GEAS Rosa María Mateos i Ana Ruiz Constán Ilustracije Nívola Uyá

Zahvale Komisija Žene i geologija Geološkog društva Španjolske (SGE), Udruga iberoameričkih službi za geologiju i rudarstvo (ASGMI) i Europska federacija geologa (EFG) omogućili su da prve verzije ove publikacije na španjolskom i engleskom jeziku ugledaju svjetlo dana. Također bismo željeli zahvaliti Europskom institutu za inovacije i tehnologiju (EITRaw Materials), koji financira europski projekt ENGIE: Poticanje djevojaka na studij geoznanosti i inženjerstva; i voditeljicama GeoLatinas Lynsey MacLeary, Sofíji Barragán Montilla, Isabelli Michelle Sulvarán, Danieli Navarro Pérez i Mónici Alejandri Gómez Correa na njihovoj podršci u prevođenju GEAS na engleski. Vjerujemo da će suradnja ovog sestrinstva dovesti do toga da ovih dvanaest pionirki geologije postanu poznate diljem svijeta. Comisión Mujeres y Geología Sociedad Geológica de España

Postoje priče koje ne nalazimo ni u jednoj službenoj povijesti i koje se mogu osloboditi samo pomnim slušanjem i pažnjom usmjerenom na šapat žena. Rosa Montero

Predgovor Geologija je znanost koja se bavi istraživanjem Zemlje, koja ponire duboko u njezinu unutrašnjost kako bi otkrila sve promjene kroz koje je naš planet prošao tijekom vremena. Od samih početaka naše vrste, ljude su privlačile tajne koje krije ova spljoštena kugla, ova plava točka u Svemiru. I premda znatiželja i talent nadilaze rodne barijere, povijest je bez oklijevanja propustila dati zasluge za doprinos izvanrednim ženama koje su se ne samo suočile s nepoznatim, već i suprotstavile stereotipima i društvenim konvencijama svoga vremena. Uz GEAS: Žene koje istražuju Zemlju („Mujeres que estudian la Tierra” na španjolskom), putovat ćemo kroz vrijeme kako bismo dali glasove geologinjama iz različitih vremena, povijesnih konteksta i različitih nacionalnosti, ali koje dijele nešto zajedničko: sve su dale neizbrisiv trag slojevima našeg znanja. Ovih dvanaest žena izazvalo je društvo svoga vremena da napreduje teškim i zahtjevnim putem znanosti. Svoje geološko putovanje započet ćemo s nesrećama Mary Anning početkom 19. stoljeća, svjedočit ćemo revolucionarnom napretku ostvarenome tijekom 20. stoljeća i završit ćemo lebdeći Svemirom držeći za ruku Kathryn Dwyer tijekom 21. stoljeća. Neupitna je stvarnost da smo naučile postati geologinje bez njihovog utjecaja; rasle smo ne znajući njihova imena i razvile smo svoje znanstvene karijere bez ovih ženskih uzora. Došlo je vrijeme da ih iznesemo na svjetlo dana, obrišemo prašinu s povijesnih knjiga i napišemo retke koji nedostaju, retke koji će opisati njihove uspjehe, djela i otkrića.

Profili i područja stručnosti koji su prikupljeni u GEAS su raznoliki i odražavaju ne samo znanstvene zasluge i postignuća. Neke od naših glavnih likova, poput la Chata Campe, Carmine Virgili i Kathryn Dwyer, bile su žene koje su imale društveni utjecaj, ostavljajući važan trag u politici svog vremena. Druge su, poput Florence Bascom ili Mary Leakey, odigrale temeljnu ulogu u prenošenju znanja budućim generacijama, posebice ženama. Nívola Uyà uspjela je u svojim ilustracijama uhvatiti duh i raznolikost ovih dama sa čekićima i kompasima. Pionirke su nam predstavljene usred svog rada, autentične, pune nijansi i okružene mnoštvom detalja prerušenih u zemljane, oceanske i zvjezdane poteze kista. Zasigurno će se iskusnije znanstvenice koje se susreću s GEAS prepoznati na mnogim mjestima. Sve one, poznate i anonimne, omogućile su i omogućuju nezaustavljiv napredak prava žena u znanosti. Mladim čitateljima, koji će jednog dana to znanje prenositi drugima, nudimo mudar savjet australske geologinje Dorothy Hill: „Ne čekajte da vam svijet ponudi ono što mislite da vam pripada.“ Za naše čitatelje koji ne govore španjolski, riječ GEAS može se činiti tajanstvenom ili besmislenom. Koristimo ga kao simbol za sve žene koje su se posvetile proučavanju Zemlje. Dolazi od grčkog γαια, koji je romaniziran kao Gaia, a kasnije se u španjolskome jeziku razvio u Gea. To je ime drevne božice koja personificira Zemlju u grčkoj mitologiji. Osim toga, na španjolskom jeziku stručnjake koji se bave geologijom nazivamo na dva različita načina, prema tome jesu li muškarci (geólogos) ili žene (geólogas). Tako smo skraćenicom GEólogAS došle do GEAS. Rosa María Mateos i Ana Ruiz Constán

Rosa María Mateos Biografije Florence Bascom, Marguerite Thomas Williams, Dorothy Hill, Mary Leakey, María Fernanda Campa Uranga i Kathryn Dwyer Sullivan. Ana Ruiz Constán Biografije Mary Anning, Inge Lehmann, Mareta Nelle West, Marie Tharp, Carmina Virgili i Katia Kraft.

Mary Anning Neobičan život uklesan u kamen Početkom 19. stoljeća, kada je skupljanje fosila bio samo hobi, a paleontologija još nije postojala kao znanost, jedna žena niže klase bez formalnog obrazovanja došla je do otkrića koja su je postavila u središte rasprava znanstvene elite. U tom vremenu, temelji geologije postavljali su se unutar nedavno osnovanog Geološkog društva Londona (osnovano 1807. g.), kluba probranih članova koji nikada nije u svoje članstvo prihvatio „majku paleontologije“, niti bilo koju drugu ženu, sve do 1919. godine. Mary Anning rođena je 1799. u Lyme Regisu, obalnom gradu u Engleskoj koji se 200 milijuna godina ranije nalazio blizu ekvatora, prekriven vodama tropskog mora. Stijene litica na kojima je Mary živjela bogate su jurskim fosilima, koje je Maryn otac prikupljao kako bi uvećao skromne obiteljske prihode. Njegova iznenadna smrt, kada je Mary bila u dobi od samo 11 godina, značila je da je obitelj morala prodavati zanimljive nalaze (kao što su amoniti i belemniti) kako bi preživjela. Od desetoro djece, samo su Mary i njezin brat Joseph preživjeli djetinjstvo. Sreća im se nasmiješila kad je Joseph pronašao lubanju nečega što je nalikovalo krokodilu. Nakon godinu dana stalnih traganja, Mary je uspjela otkriti ostatke čudnog stvorenja dugog više od 5 metara: prvog pronađenog skeleta ihtiosaura. Morski gmaz privukao je pozornost znanstvenih krugova Londona, a ugled obitelji Anning se proširio. Međutim, primanja su im bila mala, a zanimanje opasno. Iziskivalo je hod ispod litica s kojih su prijetili odroni, te je Joseph napustio ovo opasno zanimanje. Godine 1820. Mary je pronašla kostur novog morskog gmaza, plesiosaura. Vrat mu je bio iznimno dug, što je izazvalo sumnju anatoma Georgesa Cuviera, koji je sugerirao da se radi o falsifikatu. Nakon što je kontroverza riješena, a sumnje Cuviera opovrgnute, Maryin dućan počeli su posjećivati geolozi i kolekcionari iz inozemstva. O fosilima je učila sama: prepisivala je znanstvene članke, crtala ilustracije, secirala ribe i sipe... No, njezini su suvremenici njezina otkrića pripisivali božanskoj naklonosti, jer je sa samo godinu dana čudom preživjela udar groma. Mary je bila svjesna da su je „gospoda od znanosti“ iskorištavala da steknu prestiž, ne pripisujući joj pritom zasluge za njezina otkrića i takva je situacija ostala sve do 1828. godine, kada je pronašla prvi kostur pterosaura izvan Njemačke, a geolog William Buckland joj je pripisao nalaz. Anning je umrla od raka, mlada, sa samo 47 godina. Njezina su otkrića dokazala da su Zemlju u davna vremena naseljavale vrlo različite vrste, dovodeći u pitanje teoriju kreacionizma i tvoreći temelj teorije evolucije koju će Darwin formulirati 50 godina kasnije. Iako je radila daleko od formalnih institucija, neke od tih institucija zabilježile su njezino ime. Crkva Lyme Regis napravila je vitraž u njezinu čast, „u znak sjećanja na njezinu sposobnost promicanja geološke znanosti“, a Geološko društvo iz Londona objavilo je panegirik, prvi posvećen ženi i jedini panegirik u čast nečlana Društva. Skromna Mary Anning ipak je ostala zapisana u povijesti. Svijet me je tako neljubazno iskoristio, bojim se da me je učinio sumnjičavom prema svima. 15

Florence Bascom Geologinja koja je utrla put Unatoč svojoj krhkoj vanjštini, poput muze romantizma, Florence Bascom bila je moderna i jedinstvena žena. Zapravo, potpuno je razbila stakleni strop američkih znanstvenih društava, otvorivši prozor za sve nas geologinje koje smo došle poslije nje. Florence je rođena 14. srpnja 1862. u zelenom gradu Williamstownu (Massachusetts). Majka joj je bila sufražetkinja, a otac profesor otvorenih svjetonazora. Kao dijete, Florence je pokazala izuzetnu sklonost za proučavanje i promatranje te znatiželju za prirodu. S 25 godina već je diplomirala umjetnost i književnost, te znanosti, a magistrirala je geologiju na Sveučilištu Wisconsin. Svi navedeni uspjesi postignuti su unatoč brojnim poteškoćama, s obzirom da joj je bio zabranjen pristup knjižnici ili pohađanje određenih predavanja koja su bila namijenjena isključivo muškim studentima. Florence Bascom bila je toliko strastvena prema znanostima o Zemlji da je htjela napredovati još dalje. Doktorirala je geologiju 1893. na Sveučilištu Johns Hopkins, pohađajući nastavu iza paravana kako ne bi ometala svoje kolege. U disertaciji je iznijela značajne rezultate, te razvrgnula nalaze brojnih dotadašnjih istraživanja. Florence ne samo da je pokrenula nove tehnike u proučavanju stijena (petrografija), već je i reklasificirala mnoštvo stijena i minerala koji nisu bili ono što se činilo da jesu. Njezina disertacija bila je tako briljantno iznesena da je izabrana za člana Geološkog društva Amerike, kao tek druga žena u povijesti koja je postigla ovaj status. Međutim, ostale su druge barijere koje je trebalo srušiti. Njezin izuzetan napredak u području kristalografije, mineralogije i petrografije privukao je pozornost Geološkog zavoda Sjedinjenih Država (USGS) koji je prvi put u svojoj povijesti primio ženu. Gospođica Bascom „zasukala je suknje“ kako bi proučavala izdanke gorja Appalachian, atlantsku obalu Sjeverne Amerike i intrigantne hidrotermalne naslage Yellowstonea, predvodeći vrhunske istraživačke timove. Njezin znanstveni rad bio je takav da je publikacija American Men of Science 1906. godine ocjenjuje kao geologa sa četiri zvjezdice. No, Florencino najvažnije obilježje bilo je njezino „kumstvo“: njezina odlučnost da obuči naraštaj budućih geologinja te tako proširi američko polje sadnjom prvih mladica koje će izrasti u briljantnu generaciju žena. Početkom 20. stoljeća, Florence Bascom pokrenula je ovaj lanac koji se nastavlja graditi korak po korak, kombinirajući iskustvo pionira sa snovima novaka. Njezino ime ostaje očuvano za buduće naraštaje u prekrasnom krateru Venere, u asteroidu koji trenutno kruži oko Sunčevog sustava i unutar hladnih voda ledenjačkog jezera u Wisconsinu. Fascinantni dio svake potrage ne leži u postignuću … nego u samoj potjeri. 16

Inge Lehmann Otkucaji Zemljina krutoga srca Izummodernog seizmografa 1880. uzrokovao je dramatično urušavanje nagađanja o građi Zemljine unutrašnjosti; dotadašnja nagađanja srušila su se poput kule od karata. Tijekom tog istog desetljeća, kada je znanost još bila neprijateljski teritorij za žene, rođena je znanstvenica koja će riješiti posljednju veliku nepoznanicu: strukturu Zemljine jezgre. Godine 1888., ugledna obitelj iz Kopenhagena dobila je (tada to, dakako, ne shvaćajući) svog najslavnijeg člana: Inge Lehmann. Ova djevojka se školovala u egalitarnom okruženju mješovite i progresivne škole. Ovo okruženje, neuobičajeno za to vrijeme, potaknulo je Inge da razvije svoj puni potencijal, ali je nije moglo spriječiti da se u nadolazećim godinama suoči sa stvarnošću. Studirala je matematiku na sveučilištima u Kopenhagenu i Cambridgeu. Nakon što je diplomirala, počela je raditi u osiguravajućoj tvrtki sve dok 1925. nije bila angažirana za postavljanje prvih seizmoloških zvjezdarnica u Danskoj i na Grenlandu. Na taj se slučajan način specijalizirala za seizmologiju u zemlji koja je bila praktički aseizmična, ali, kako će kasnije saznati, idealno smještena za bilježenje potresa u tektonski aktivnim udaljenim područjima Zemlje, poput južnog Pacifika. Godine 1927. boravila je u istraživačkim centrima u Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj i Belgiji, što ju je dovelo u kontakt sa stručnjacima tog vremena poput Bena Gutenberga. Nakon posjeta europskim istraživačkim institucijama, Inge je imenovana prvom voditeljicom Odjela za seizmologiju Kraljevskog danskog geodetskog instituta. Bila je zadužena za održavanje i popravak opreme, tumačenje seizmograma i izdavanje biltena s podacima. Radila je praktički sama, što joj je dalo neusporedivo znanje o izgledu seizmičkih valova koji prolaze Zemljom. Iako njezino radno mjesto nije uključivalo znanstveni rad, Inge je zaintrigirala činjenica da se P-valovi ne ponašaju u skladu s tada prihvaćenim modelom građe Zemljine unutrašnjosti. Počela je sumnjati da se nešto krije u Zemljinoj tekućoj jezgri dok je promatrala različite otklone i promjene brzine koje doživljavaju seizmički valovi koji su prošli kroz Zemljinu jezgru. Godine 1929. veliki potres na Novom Zelandu dao joj je ključ za problem. Nakon godina mukotrpnih analiza, 1936. objavila je rad čiji kratki naslov („P“) nije dao nagovještaj revolucije koju će izazvati. U njemu je Inge opisala novi seizmički diskontinuitet u strukturi Zemlje, novu granicu koja odvaja dobro poznatu tekuću vanjsku jezgru Zemlje od dotada nikada pretpostavljene čvrste unutarnje jezgre. Nakon ovog velikog postignuća, Inge je nastavila svoje istraživanje i postala jednomod vodećih svjetskih stručnjaka za Zemljin plašt. Doživjevši međunarodni ugled, povukla se sa svoje pozicije u zvjezdarnici 1953. i putovala svijetom kako bi pomogla gdje god je bila potrebna. Bila je prva žena koja je dobila medalju Williama Bowieja, najvišu nagradu u geofizici, kao „majstorica crne umjetnosti koju nikada ne može zamijeniti računalo“; ovaj gotovo ezoteričan izraz odražavao je mukotrpne analize i rudimentarna sredstva kojima je Inge odgovarala na velika znanstvena pitanja preddigitalnog doba. Umrla je 1993., u dobi od 104 godine, u aseizmičnoj Danskoj. Nikad nisam primijetila nikakvu razliku između intelekta dječaka i djevojčica te sam doživjela razočarenje kada sam shvatila da to nije opći stav. 19

Marguerite Thomas Williams Imala je san Na obalama rijeke Anacostia bila su naseljena brojna starosjedilačka plemena Sjeverne Amerike. Rijeka polako teče kroz grad Washington prije nego što se konačno ulije u rijeku Potomac, sa sobom noseći različiti sediment. Tema doktorske disertacije jedne jedinstvene žene, Marguerite Thomas Williams, prve Afroamerikanke koja je stekla doktorat iz područja geologije bila je fluvijalna dinamika drenažnog bazena Anacostia. Bilo je to 1942. godine, usred Drugog svjetskog rata, kada još nisu bila priznata prava afroameričkog stanovništva. Tko bi znao da će 13 godina kasnije još jedna Afroamerikanka, Rosa Parks, odbiti dati svoje mjesto u autobusu bijelcu te tako zapaliti vatru velikog afroameričkog pokreta za građanska prava. Marguerite Thomas Williams rođena je na Badnjak 1895. u Washingtonu D.C. Kći Henryja i Clare Thomas, bila je najmlađa od šestero braće i sestara. Upisala se u učiteljsku školu za obojene djevojke kako bi se školovala za odgojiteljicu. Diplomirala je 1916., osiguravši si stipendiju za pohađanje Sveučilišta Howard. Ali njezini interesi bili su izvan zidova učionice; um joj je letio preko rijeka, planina, jezera i šuma, jer je prava strast mlade Marguerite bila priroda. Bila je zaposlena na puno radno kao učiteljica u osnovnoj školi kad je započela studirati na Sveučilištu Howard kako bi stekla diplomu iz geologije. Diplomirala je 1923. godine. Ernest Everett, Afroamerički profesor i biolog, odigrao je ključnu ulogu u razvoju njezine karijere. Odlučio je mentorirati i voditi dvije Afroamerikanke kroz njihove znanstvene karijere: Roger Arliner (prva Afroamerikanka koja je doktorirala u području zoologije) i MargueriteThomas. Dr. Everett prepoznao je Margueritin talent za znanost, njezine vještine kritičkog razmišljanja, njezin znanstveni um te njezine akademske kvalifikacije. Zbog svih kvaliteta, Marguerite je dobila stalnu poziciju na Miner Teachers College, koji su pohađali Afroamerikanci. Godinama kasnije, koledž će postati dio Sveučilišta District of Columbia, gdje je cijelo desetljeće Marguerite bila predstojnica Zavoda za geologiju, te podučavala mlade studente koji su bili segregirani zbog svoje boje kože. U svojoj disertaciji o rijeci Anacostia, Marguerite je zaključila da mnoge ljudske aktivnosti poput krčenja šuma, urbanizacije i poljoprivrede značajno pridonose virulenciji rijeke te se odražavaju na tragične poplave vezane za sustav odvodnje. Marguerite nije bila samo vizionar u pogledu utjecaja ljudske djelatnosti na geomorfologiju, već je probudila novi način razumijevanja geoloških procesa. Šezdeset godina nakon što je doktorirala, već duboko u 21. stoljeću, znanstvena je zajednica predložila novo geološko razdoblje: Antropocen, doba ljudi. Dok su se veliki penjači s trudom i ustrajnošću penjali na najviše vrhove svijeta, uključujući Mount Everest, ova hrabra Afroamerikanka se popela na iznimno težak vrh kako bi razbila predrasude, nejednakost i rasizam. Biti crna, žena i geolog, bila je velika odvažnost u poslijeratnim vremenima. 20

Dorothy Hill Amazonka Koraljnog mora Malo je geologa u znanstvenoj povijesti koji su dobili toliko puno odlikovanja i priznanja kao Australka Dorothy Hill, cijenjena u cijelom svijetu kao glavni autoritet u paleontologiji. Njezino istraživanje je bilo usredotočeno na fosilne ostatke malih beskralježnjaka koji žive u velikim kolonijama u tropskim i suptropskim morima, a danas predstavljaju jedan od najugroženijih ekosustava na Zemlji: koralje. Dorothy Hill rođena je 10. rujna 1907. u Brisbaneu, velikom gradu okupanom čistim vodama Koraljnog mora. Odrasla je u skromnoj obitelji, kao treće od sedmero djece, bez ikakve povezanosti sa znanošću. Prema obiteljskim pričama, Dorothy je imala istančan um te se rano počela isticati u školovanju. Njezin školski život može se sažeti kroz niz stipendija i postignuća koji su joj omogućili da (sa 17 godina) upiše Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta Queensland. Na sveučilištu se njezina izvorna želja za studiranjem kemije promijenila. Zahvaljujući utjecaju profesora H. C. Richardsa, entuzijastičnog geologa kojeg su studenti jako cijenili, Dorothy je 1928. diplomirala geologiju. I to je učinila sa stilom: sa zlatnom medaljom za iznimne zasluge. Mlada Hill, nije smo briljirala na studiju, već i u sportu. Bavila se atletikom, plivanjem, veslanjem... Istaknula se i u sveučilišnoj ženskoj hokejaškoj reprezentaciji. Ako postoji ijedna simbolična slika Dorothy Hill, onda je to nje kao jahačice, budući da je velik dio svoga terenskog rada obavljala jašući na konju. Na taj način je odradila svoja najranija istraživanja, jašući kroz fosilna mora zapadne Australije u potrazi za izdancima koralja iz karbona. Nakon što je dobila stipendiju za doktorat Sveučilišta Cambridge, Dorothy Hill 1931. godine odlazi u Englesku. Mlada Australka otišla je na daleki put da upozna velike britanske paleontologe tog vremena. Tamo je stekla čvrstu osnovu u svom kolegiju Paleontologija morskih beskralježnjaka te je usvojila rigorozan pristup znanstvenom radu koji je primjenjivala do kraja života. U isto vrijeme, dok je živjela na engleskom selu, Dorothyn avanturistički duh dobio je zamah: dobila je dozvolu za upravljanje lakim zrakoplovima, a kao strastvena vozačica sudjelovala je u automobilskim utrkama. U Engleskoj je ostala do 1937., kada se na nagovor svog voljenog profesora, dr. Richardsa, vratila na svoje matično sveučilište. Vrativši se u Australiju, započela je zavidnu znanstvenu karijeru, ne samo kao istraživačica na Sveučilištu Queensland, već i kao konzultantica naftne industrije, primjenjujući svoje napredno znanje o stratigrafiji. Njezina plodna karijera prekinuta je tek tijekom Drugog svjetskog rata, kada se Dorothy pridružila Australskoj pomorskoj službi kako bi vodila tim za dešifriranje i kodiranje poruka. Opet, neustrašiva Hill. Ova velika Amazonka geologije iza sebe je ostavila ogromno nasljeđe u obliku mnogih znanstvenih radova i publikacija, kao i trag prvih postignuća: bila je prva profesorica na australskom sveučilištu (1959.) i prva žena predsjednica Australske akademije znanosti (1970.). Umrla je 23. travnja 1997. godine u Brisbaneu. Ne čekajte da vam svijet ponudi ono što mislite da vam pripada. 23

Mary Leakey Sunce je širine ljudskog stopala (Heraklit) Charles Darwin je još 1871. sročio svoj predosjećaj o našem podrijetlu: „vrlo je vjerojatno da su naši praroditelji živjeli na afričkom kontinentu“. Danas znamo da su nizine regije Afar, u divljini istočne Afrike, bile naša kolijevka. Još uvijek nosimo atome sumpora iz vulkana Istočnoafričkog tektonskog jarka i molekule vode iz Plavog Nila u našim tijelima. Prve znakove ove afričke prošlosti otkrila je paleoantropologinja po imenu Mary Leakey, stoljeće nakon objavljivanja knjige O podrijetlu vrsta. Mary Leakey rođena je u Londonu 6. veljače 1913. u nomadskoj kozmopolitskoj obitelji. Njezin otac bio je poznati slikar akvarela koji je neprestano putovao svijetom u potrazi za zanimljivim krajolicima. Kada joj je bilo jedanaest godina, Mary je posjetila poznatu kromanjonsku špilju, što je u djevojčici izazvalo veliko zanimanje za antropologiju i prapovijest. Nakon što joj je otac umro 1926., vratila se u London kako bi započela tradicionalno školovanje koje je neizbježno doživjelo veliki neuspjeh. Ova žena, koja je u svojoj starosti stekla devet počasnih doktorata, jedva da je imala akademsko obrazovanje; pohađala je samo nekoliko kolegija iz geologije i arheologije koji su joj omogućili da se probije u svijet znanstvenih ekspedicija tog vremena. Zanimljivo, Maryn talent za crtanje, naslijeđen od oca, otvorio joj je vrata znanstvene zajednice. Znanstvenica dr. Gertrude Caton, zamolila je Mary da ilustrira jedno od njezinih djela o fosilnom području u sjevernom Egiptu. I tako je maštu mlade Mary zarobio nesalomivi kontinent Afrika. Tamo je upoznala i svoju veliku ljubav, Louisa Leakeyja, sina misionara na misiji u Keniji koji se već isticao svojim paleontološkim radom. Vjenčali su se 1936., postavši par koji je napisao najsjajnije stranice znanosti o ljudskoj evoluciji. Ujutro 17. srpnja 1959., u klancu Olduvai (Tanzanija), Mary je unutar sedimenta identificirala veličanstvene ljudske ostatke. Pronađeni dječak, vrlo vješt u izradi alata, bio je star nevjerojatnih 1,75 milijuna godina. Otkriće Homo habilisa u svijetu je dočekano s velikom pompom, pokrenuvši pitanje tradicionalne raspodjele rodnih uloga. Dok je Mary ostala voditi radove na nalazištu, radeći postojano, diskretno i predano, Louis se posvetio putovanju svijetom postavši znanstvena zvijezda. Uspjeh Leakeyevih dojmio se društva National Geographic Society, koje je postalo pokrovitelj afričkih iskapanja. Godine 1972., nakon Louisove smrti,Mary je definitivno u potpunosti preuzela vođenje istraživanja. Ova je faza bila izvanredna po svojoj ogromnoj znanstvenoj produkciji i interesu za izobrazbu lokalnih stručnjaka, te po postavljanju temelja metodologije terenskog rada koju su slijedile naredne generacije. Mary je bila već u zreloj dobi (1978.) kada je stiglo najveće otkriće u njezinoj karijeri: prvi ljudski koraci, trag znatiželjnog majmuna koji je sišao s drveća kako bi uspravno hodao Zemljom. Otisci stopala Laetolija utisnuti su u vulkanski pepeo Ngorongoroa (Tanzanija). Australopithecus afarensis, naš daleki predak, učinio je Mary Leakey univerzalnom legendom. Pepeo Mary Leakey počiva razasut na vatrenoj zemlji Olduvaija, uz uspavanku naših predaka. 24

Mareta Nelle West Mjesec pod našim nogama Koliko je puta upotrijebljen izraz „pokloniti ću ti mjesec“? Mareta West nam baš i nije poklonila Zemljin satelit, ali ga je zato istraživala te je izabrala na kojem će mjestu prvi astronaut hodati 1969. godine. Nesumnjivo je da je njezin rad bio mali korak za geologe, ali veliki skok za čovječanstvo. Njezina priča započela je 57 godina ranije, u državi Oklahoma (SAD), gdje je 1915. godine rođena u obitelji američkih pionira. Nekoliko desetljeća ranije, njezini su se djed i baka odselili na zapad u sklopu državnog naseljavanja indijanskog teritorija nakon raseljavanja Indijanaca. Mareta je odrasla u gradovima Tulsa i Oklahoma City. U dobi od 22 godine diplomirala je geologiju na Sveučilištu Oklahoma, gdje je bila članica sestrinstva Kappa Kappa Gamma. Bila je pionirka, ne samo zbog svoje obiteljske povijesti, već i zbog svoje osobne predanosti poslu. Na početku svoje karijere, 1940-ih, Mareta je više od desetljeća radila kao naftni geolog u vrijeme procvata naftne i plinske industrije. Bila je prva geologinja konzultantica u Oklahomi prije nego što je 1964. godine postala prva geologinja koju je zaposlio Geološki zavod Sjedinjenih Država (USGS) u Arizoni. Dvije godine ranije, usred Hladnog rata s bivšim Sovjetskim Savezom, predsjednik John F. Kennedy održao je govor kojim je započela američka utrka na Mjesec, čija su površina i geologija još uvijek bile velike nepoznanice. Izazov koji su SAD postavile SSSR-u, koji je dotad demonstrirao svoju nadmoć u svemiru, učinio je Maretu West prvom astrogeologinjom. Bila je jedina žena u NASA-inom eksperimentalnom geološkom timu koji je pripremao prvo slijetanje na Mjesec s ljudskom posadom: misiju Apollo 11. Sudjelovala je u razvoju karata koje su se koristile za obuku astronauta i bila je odgovorna za kartiranje i označavanje najprikladnije točke slijetanja (južno od Mora tišine) za krhki lunarni modul Eagle, kojim su Armstrong i Aldrin trebali putovati u srpnju 1969. Mareta je zdušno zagovarala istraživanje svemira kao način da se „dešifrira mnogo toga što je ostalo nepoznato o našem vlastitom planetu“. Nakon povratka Apolla 11, posvetila se proučavanju informacija, uzoraka stijena i fotografija koje su astronauti prikupili; ostala je uključena, do umirovljenja, u procjeni i odabiru mjesta slijetanja za sljedeće misije na Mjesec i Mars. Umrla je 1998. godine, gotovo 30 godina nakon tog velikog znanstveno-tehnološkog izazova. Nakon njezine smrti, njen pepeo je poslan u svemir, na mjesto o kojem je toliko sanjala. Proučavanje geologije daje izvrsnu perspektivu i pomaže shvatiti da je život samo jedan trenutak u povijesti našeg planeta. 27

Marie Tharp Osvjetljavanje misterija oceanskog dna Postoje trenuci u povijesti kada pojedinci s naizgled čudnim idejama krše sve ustaljene norme i nude nam novi način gledanja i razumijevanja svijeta. Marie Tharp suočila se s predrasudama i prijezirom kako bi osvijetlila i obojila 70% našeg planeta, razotkrivajući za nas tajne skrivene na oceanskom dnu. Marie je rođena u Michiganu (SAD) 1920. godine u obitelji koja je pokazivala ljubav prema znanosti ali i pisanju. Htjela se baviti književnošću, ali s obzirom da je to bilo dopušteno samo muškarcima; umjesto toga, diplomirala je engleski jezik i glazbu. Bila je svjesna da kao žena može biti učiteljica, tajnica ili medicinska sestra. Odabrala je prvu opciju. Međutim, 1943. godine, kada je nakon napada na Pearl Harbor SAD bio uvučen u Drugi svjetski rat, nedostatak muškaraca otvorio je ženama vrata prema novim profesionalnim područjima. Marie se tako upisala na magisterij iz geologije nafte te je nekoliko godina radila u industriji kao jedna od prvih žena u naftnoj geologiji. Godine 1948. napustila je mjesto u naftnoj tvrtki te je u potrazi za novim izazovima odlučila okušati sreću u New Yorku. Unatoč tome što je magistrirala geologiju i matematiku, mogla se prijaviti samo na radno mjesto na Sveučilištu Columbia. Tijekom Hladnog rata, vlada Sjedinjenih Američkih Država odlučila je financirati sa znatnim iznosima proučavanja oceana, a Marie se pridružila geologu Brucu Heezenu, prateći potopljene vojne zrakoplove. Kasnije su, u suradnji koja je trajala 25 godina, počeli kartirati dno sjevernog Atlantskog oceana. Bruce je bio na brodu gdje je snimao podatke, a kako je ženama bilo zabranjeno ukrcati se na brod, Marie je morala interpretirati podatke na kopnu. Godine 1953., dok je kartirala područje Srednjoatlantskog grebena, otkrila je pukotinu (rift) koja je, prema njezinim proračunima, trebala biti ogromna. Svjesna da bi to moglo biti revolucionarno otkriće, nekoliko je puta provjeravala svoje rezultate. Njezin kolega Bruce isprva je odbacio njezino otkriće kao „djevojačku priču“; ali nakon godinu dana dugotrajnih rasprava i otkrivanja novih dokaza, popustio je i prepoznao da je „djevojka“ bila u pravu. Otkriće je bilo značajno, jer je odbacilo hipotezu o širenju Zemlje i dalo vjerodostojnost dotad zanemarenoj teoriji o razmicanju kontinenata. Uz kartu sjevernogAtlantikanapravljene su i karte južnogAtlantika, Indijskog i Antarktičkog oceana i, konačno, cijelog oceanskog dna (1977.). Zahvaljujući ovim kartama, oceani više nikada neće biti jednolična, monotona plava mrlja. Njezine karte potpuno su promijenile geološko razmišljanje i dale su dokaz za teoriju tektonike ploča. Međutim, s obzirom da su njezini doprinosi bili zatajeni, znanstvena zajednica nije prepoznala njezina otkrića sve do 1990-ih. Unatoč tome, Marie se nikada nije prepustila obeshrabrenju ili ogorčenosti, jer je pred sobom imala uzbudljiv izazov: „... prazno platno koje treba ispuniti izvanrednim mogućnostima, fascinantnu slagalicu koju treba složiti. Bila je to prilika koja se dogodi jednom u životu – jednom u povijesti svijeta – prilika za svakoga, a posebno za ženu iz 1940-ih .“ Svakako je znala iskoristiti ovakvu priliku za svoj daljnji razvoj. Bila sam toliko zauzeta izradom karata da sam im dopustila raspravu. Ima istine u starom klišeju da slika vrijedi tisuću riječi. 28

Carmina Virgili i Rodon Siguran put prema demokraciji Glavni okidači pet masovnih izumiranja u povijesti Zemlje bili su ili nagle ili dugotrajne klimatske promjene. Carminu Virgili strastveno je zanimalo najveće izumiranje, ono na prijelazu perma u trijas, koje je prije otprilike 250 milijuna godina uzrokovalo nestanak čak 96% vrsta. Ono što možda nije zamišljala, proučavajući stijene iz tog vremena, jest da će i ona sama biti pokretačka snaga važnih promjena u novijoj povijesti Španjolske. Carmina je rođena 1927. godine u imućnoj obitelji u Barceloni. Njeni roditelji su se pobrinuli da se fakultetski obrazuje u vremenu kada to nije bilo uobičajeno. Studirala je za učiteljicu, a kasnije je diplomirala i doktorirala (1956.) iz područja prirodnih znanosti na Sveučilištu u Barceloni, gdje je ujedno radila kao predavač. Imala je blizak odnos sa svojom majkom, ljekarnicom, s kojom je provela jako puno vremena na selu, prvo skupljajući biljke, a zatim i geološke uzorke. Na jednom od njezinih ranih terena prišao joj je neki čovjek koji joj je, vidjevši djevojku u grmlju, dao adresu krojačice kod koje bi se mogla zaposliti da prestane raditi poslove koji nisu za dame. To je možda bio prvi, ali ne i posljednji put da se Carmina suočila s predrasudama o ženama u muškom okruženju. Carmina je 1963. godine postala prva profesorica na Sveučilištu u Oviedu, a ujedno i treća profesorica u Španjolskoj. Njezina prisutnost je bila pomalo neobična i egzotična, te nije bila dobro prihvaćena u sveučilišnim krugovima koji još uvijek nisu bili spremni dopustiti ženama boravak na sveučilištu. Ipak je sve poteškoće s kojima se susrela nisu uspjele ograničiti te je i u nepovoljnim uvjetima pokazala vještine vođe. Godine 1968. prelazi na Sveučilište Complutense u Madridu, gdje nastavlja svoje istraživanje i podučavanje sve dok nije imenovana dekanicom Fakulteta geoloških znanosti, kao prva dekanica na jednom španjolskom fakultetu. Specijalizirala se za stratigrafiju trijasa i perma, vremena prevrata i velikih promjena, slično političkim vremenima koja je i sama proživljavala. Posljednjih godina diktature, Carmina je bila dio tajne socijalističke organizacije te se uključila u promjene koje su se događale na sveučilištu. Kao državna tajnica za sveučilišta i istraživanja, godine 1982., u prvoj vladi Felipea Gonzáleza izradila je nacrt zakona o reformi sveučilišta i zakona o znanosti. Ti zakoni bili su katalizator da zastarjelo frankističko sveučilište postane demokratsko sveučilište, predano istraživanju i otvoreno društvu. Zbog majčinih zdravstvenih problema, 1985. godine podnijela je ostavku. Nekoliko godina kasnije, neumorno je radila na širenju kulture te je vodila Colegio de España u Parizu, a 1996. godine nastavila je s političkim djelovanjem kao senatorica. Njezina ljudska i znanstvena vrijednost omogućile su joj da prevlada mnogo rodnih predrasuda, formirajući nova mjerila postizanjem važnih prekretnica koje su ženama ranije bile zabranjene. Njezina strast prema geologiji i borba za demokraciju i slobodu donijeli su joj nebrojene nagrade i priznanja različitih sveučilišta i vlade Francuske i Španjolske. Preminula je 2014. te je, doniranjem svoga tijela znanosti, i nakon smrti ovjekovječila svoju predanost istraživanju. Ostaje mi zadovoljstvo misleći da sam pridonijela stvaranju prvih koraka kojima je naše sveučilište krenulo na put prema svojoj autonomiji. 31

María Fernanda Campa Uranga, la Chata Geologija i revolucija Postoje zemlje u kojima su geološki odnosi izraženi na svakom koraku, a Meksiko je jedna od takvih zemalja. Okupan dvama velikim oceanima, u Meksiku se dodiruje pet tektonskih ploča te je krajolik prepun vulkana, kao što je kolosalni Popocatepetl, a veliki potresi obilježili su njegovu daleku prošlost, ali i noviju povijest. Samo u ovakvom revolucionarnom kontekstu mogla se pojaviti žena poput la Chata Campe. María Fernanda Campa Uranga rođena je u Mexico Cityju 22. ožujka 1940. u militantnoj i borbenoj ljevičarskoj obitelji. Njezin otac, Valentín Campa, bio je sindikalni vođa na željeznici i proveo je polovicu svog života u zatvoru. Njezina majka Consuelo Uranga (la Roja) bila je neumorna u borbi za prava žena i uporna braniteljica radnika. Bila je i vrlo kulturna žena, uzdržavala je obitelj svojim prijevodima s francuskog i engleskog, a u tajnosti je vodila i nekoliko novina. Između knjiga, militantnosti i ženskog utjecaja, postupno je iskovala uzbuđenu osobnost la Chata Campe. Sa samo 17 godina, María Fernanda pridružila se Meksičkoj komunističkoj partiji, započevši militantno djelovanje kao studentski vođa, što joj je omogućilo da upozna samog Che Guevaru u Sierra Maestri. Tijekom studentske pobune 1968. imala je nesreću doživjeti masakr u Tlatelolcu; ovo je bio genocid koji je ostavio mrlju na meksičkoj povijesti 20. stoljeća i trag od nekoliko stotina mrtvih na Plaza de Las Tres Culturas. La Chatino školovanje teklo je sjajno, završila je studij geološkoga inženjerstva na Nacionalnom politehničkom institutu, postavši prva žena u zemlji koja se mogla dičiti tim uspjehom. Kao geologinja, revolucionirala je odnos javnosti prema geologiji. Sudjelovala je u osnivanju Meksičkog instituta za naftu i u stvaranju skupine Grupo de Ingenieros Constitución del 17, čiji je cilj bio obraniti neotuđivo pravo građanstva na korist od podzemnih bogatstava. Godinama je radila na istraživanju ležišta za tvrtku Pemex (Petróleos Mexicanos), a tijekom tog razdoblja je i doktorirala 1977.godine. Tada je la Chata prešla na podučavanje, osnivajući Školu znanosti o Zemlji na Sveučilištu Txaco i naposljetku završila kao profesorica na Autonomnom sveučilištu Mexico City. Njezine najvažnije profesionalne značajke bile su ustrajnost i velikodušnost. Tijekom potresa 2017., već kao starija žena, vodila je grupu istraživača da kartiraju posljedice potresa u Mexico Cityju. La Chata Campa umrla je u siječnju 2019. u 78. godini života. Zastupnički dom Meksika odao joj je počast minutom šutnje. Otišla je kao borac, radikalka koja je svojoj profesiji pristupila s ideološkim ciljem. Njezina velika prijateljica, spisateljica Elena Poniatowska, posvetila joj je ovu frazu: „podižeš vihore na svom putu.“ „Geologija i revolucija“ bile su dvije strasti ove sitne geologinje, koja je voljela čitati i razgovarati; voljela je plutati kroz život kadencom tipičnom za tropske krajeve, zaštićena od turbulencija Zemlje. Samo čitanjem, proučavanjem i ispitivanjem možemo ostaviti neznanje iza sebe. Naše buđenje unapređuje kulturu. 32

Katia Krafft Život (i smrt) na rubu vulkana Veličanstvenost vulkana od pamtivijeka je plijenila pažnju svih kultura. Vulkani su igrali glavne uloge u mnoštvu mitova i legendi koje su pokušavale dati neko značenje njihovoj zastrašujućoj i smrtonosnoj ljepoti. Katia Krafft nije ostala imuna na ovu privlačnost, a njezina odvažnost u približavanju vulkanima dala nam je znanstveno naslijeđe bez premca. Katia Conrad rođena je u francuskoj regiji Alsace 1942. godine. Tijekom tinejdžerskih godina čitala je sve na što bi naišla, a što je bilo povezano s vulkanima. Roditelji, učiteljica i nadzornik u tvornici, koji nisu imali nikakve veze s geologijom, odveli su je na put na Siciliju kako bi mogla utažiti žeđ za tim divovima gledajući svojim očima Etnu, Stromboli i Vulcano. Studirala je na Sveučilištu u Strasbourgu, gdje je specijalizirala fiziku i geokemiju. Na svom prvom znanstvenom poslu pokazala se znatiželjnom i metodičnom, potvrdivši ranu sklonost za područje vulkanologije. Tijekom tih godina upoznala je onoga koji će joj postati suprug i partner, Mauricea Kraffta: geologa koji je, baš kao i ona, odrastao sanjajući o vulkanima. Od tada nadalje, njihove profesionalne i osobne putanje su sjedinjene. Katia i Maurice posvetili su svoje živote putovanju, a putovali su na baš svako mjesto u svijetu koje je pokazivalo i najmanji znak nadolazeće erupcije. S kamerama u rukama, bili su pioniri u fotografiranju i snimanju vulkana, često se približavajući lavi. Znali su da je njihova percepcija opasnosti bila iskrivljena zbog njihove strasti prema vulkanima. Kao očarani pjesmom sirene, bez oklijevanja su kretali prema opasnostima od kojih bi bilo tko drugi pobjegao. Ponekad, rekli su, nisu mogli ništa snimiti i samo bi ostali mirni, hipnotizirani vrućinom i lavom iz vulkana. Nekada su smatrani ekstravagantnim, a nakon niza erupcija, njihov rad je počeo izazivati pozornost i zanimanje znanstvene zajednice, javnosti i vlasti. Premda su im uzorci plina i stijena koje su uzeli omogućili da provedu relevantna istraživanja, vragove vulkana poznatijima je učinila znanstvena komunikacija. Posljednjih nekoliko godina radili su na osmišljavanju informativnih kampanja o riziku od vulkanskih erupcija i razvoju uređaja za uzbunu i pomoć. Njihov dokumentarac o razornim posljedicama erupcije Nevado del Ruiz (Kolumbija, 1985.) pomogao je u uvjeravanju filipinskih vlasti 1991. da neposredno prije erupcije evakuiraju područje oko vulkana Pinatubo, spasivši tako tisuće života. Te iste godine, vulkan Unzen se probudio nakon više od dva stoljeća sna. Kao i obično, Katia i Maurice ostavili su sve obveze kako bi otišli u Japan i snimili ono što su ocijenili kao „ najopasniju erupciju koju su ikad vidjeli “, a već su bili svjedoci više od 150 erupcija u 25 godina karijere. Iako su bili iskusni i oprezni, nisu uspjeli izbjeći oblak pregrijanih plinova, pepela i krhotina stijena koji ih je obavio u nekoliko sekundi. Poginuli su tik uz još jednog vulkanologa i četrdesetak novinara koji su pratili erupciju. Iako se iz naše perspektive to može činiti kao tragičan kraj, Krafftovi su umrli onako kako su živjeli: zajedno i „ u blizini kratera, opijeni vatrom, plinom, lica opečenih od vrućine “. Nije da se poigravam sa svojom smrću, ali u ovom trenutku me nije briga za smrt, jer je zadovoljstvo prići zvijeri i ne znati hoće li te uhvatiti. 35

Kathryn Dwyer Sullivan Šetnja u Svemiru „ Smeđa kosa, zelene oči, 1,67 m visine i 68 kg težine “: tako službeni NASA-in zapis opisuje prvu ženu koja je „prošetala“ Svemirom. Kathryn Dwyer Sullivan rođena je 3. listopada 1952. u Patersonu (New Jersey). Njezin otac, zrakoplovni inženjer, na svoju je kćer prenio oduševljenje svime što je vezano uz Svemir. Ali mlada Kathryn je čvrsto stala na Zemlju, odlučivši studirati geologiju na Sveučilištu u Kaliforniji i diplomirala s pohvalama 1973. Pet godina kasnije, doktorirala je na Sveučilištu Dalhousie u hladnim prostranstvima Nove Škotske (Kanada). Tijekom studija u Kanadi, Sullivan je aktivno sudjelovala u nizu oceanografskih ekspedicija na Srednjoatlantski greben i Tihi ocean. U ljeto 1979. dr. Sullivan pokrenula je kopernikansku revoluciju u svojoj karijeri, zamijenivši uzburkane morske vode gromoglasnom tišinom Svemira. Prije ili kasnije, čovjek se vraća u djetinjstvo. Brzo postavši NASA-ina vodeća astronautkinja, ukrcala se na Space Shuttle Challenger na svoju prvu svemirsku misiju. Dana 11. listopada 1984., tek navršivši 33 godine, Kathryn Dwyer Sullivan ušla je u povijest postavši prvom ženom koja se bavila aktivnostima izvan vozila (EVA). Zajedno sa svojim kolegom astronautom Davidom Leestmom, Kathryn je tri i pol sata hodala u bestežinskim prostranstvom Svemira kako bi pokazala svijetu da se Challenger može puniti gorivom u orbiti. Kathryn Sullivan izvela je još dva svemirska leta. U travnju 1990., na brodu Space Shuttle Discovery, pridonijela je postavljanju svemirskog teleskopa Hubble, ljudskog oka izvan zemaljske atmosfere. Dvije godine kasnije, u travnju 1992., Sullivan je imenovana zapovjednicom Atmosferskog laboratorija za primjenu i znanost (ATLAS), smještenog u teretnom modulu Space Shuttlea Atlantis. Vodeći ATLAS, provela je 12 znanstvenih eksperimenata za ispitivanje Zemljine atmosfere. Nakon čak 532 sata provedenih u svemiru, Kathryn Sullivan je konačno napustila NASA-u 1993. godine kako bi preuzela uloge u različitim znanstvenim institucijama. Godine 2011. američki je Senat jednoglasno ratificirao prijedlog predsjednika Baracka Obame da se dr. Sullivan imenuje pomoćnim tajnikom za promatranje i predviđanje okoliša, kao i upraviteljicom Nacionalne uprave za oceane i atmosferu (NOAA). Ova je geologinja tako pod okriljem velike političke odgovornosti uspjela ujediniti zemlju, more i zrak. Godine 2017. povukla se s javne dužnosti i posvetila se informiranju i podizanju svijesti o znanstvenim temama. No, tu nije bio kraj njezinih zadivljujućih podviga. U lipnju 2020., 36 godina nakon šetnje Svemirom, Sullivan je postala prva žena koja je stigla do Challenger Deep-a u južnom Pacifiku, najdublje točke na Zemlji, na dubini od gotovo 11.000 m. Kathryn D. Sullivan je vodila život ispunjen usponima i padovima, u najdoslovnijem smislu riječi: ovo je žena koju karakteriziraju uzvišene visine i duboka mudrost. Zvuk njezina prolaska nastavit će lutati prostranstvom Svemira. 36

Ne čekajte da vam svijet da vam pripada. Fascina ne leži u postignuću … Nikad nisamprimijetila intelekta dječaka i djevo razočarenje kada samshv

et ponudi ono što mislite nantni dio svake potrage … nego u samoj potjeri. a nikakvu razliku između vojčica te sam doživjela hvatila da tonije opći stav.

Tekst i ilustracije

Rosa María Mateos Rosa je geologinja i spisateljica. Kao geologinja, bavi se klizištima i drugim narušiteljima Zemljine površine. Kao spisateljica, ona je okorjela pripovjedačica, trenutno fokusirana na kratke romane. Blog www.laletradelaciencia.es prikazuje njezinu literarnu stranu. Rosa Mateos daje najviše od sebe u komuniciranju znanosti, odnosno informiranju i podizanju svijesti o znanstvenim temama kojima se bavi. Ana Ruiz Constán Ana je geologinja. Proučavanje našeg planeta ju je s lakoćom, kao znatiželjnicu i ljubiteljicu prirode, privuklo kroz čari potresa i vulkana. Trenutno Ana radiografskim metodama snima unutrašnjost Zemlje i analizira njezine vanjske ožiljke kako bi se malo približila njezinoj povijesti i najintimnijim tajnama. U potrazi je za bilo kojom inicijativom koja pomaže pokazati geologiju kakva jest: uzbudljiva znanost koja je korisna za društvo. Nívola Uyá Nívola je ilustratorica i ekologinja. Nívola je zamijenila tehnička izvješća za kistove, a sada svoju ljubav prema Zemlji i prirodi usmjerava u knjige, murale i općenito stvaranje umjetnosti. Svojim je bojama Nívola posjetila fosilne izdanke stromatolita na Mallorci, baobabe zapadne Afrike, prašume Meksika i visoke planine Himalaje. Smatra da je vrlo sretna što je našla put prema fascinantnim ljudima i projektima kao što je GEAS. www.nivolauya.com 41

GEAS: Žene koje istražuju Zemlju poziva nas da istražimo različite discipline znanosti o Zemlji ruku pod ruku s dvanaest vrijednih i hrabrih žena. Njihova iskustva i izazovi s kojima su se suočavale nude prekrasan i jasan dokaz evolucije uloge žena u znanosti.

Made with FlippingBook

RkJQdWJsaXNoZXIy MTcxMDUyNQ==